2010-05-11 18:22:00

Sportski susreti u Mikulovu

Susret i druženje s Mađarima, Slovacima, Austrijancima, Slovencima i Česima.

Dva dana u Mikulovu (Češka).

U petak 7.05.2010., u šest sati ujutro, krenuli smo iz Čakovca u Mikulov. Mikulov je češki grad poznat po vinu i pivu. Nalazi se na samoj granici Austrije i Češke.
U Češku smo putovali oko sedam sati. Kada smo stigli, u školi smo ostavili svoje stvari i otišli na ručak. Nakon ručka išli smo u razgledavanje grada. Podijelili su nas u grupe s djecom iz drugih država tako da smo se putem družili i upoznavali.
Prvo smo išli u dvorac ''Zamek'', a zatim u vinski podrum u dvorištu ispred dvorca. U tom podrumu stoji najveća bačva vina koju sam ikad vidjela. Duga je šest metara i u nju stane 135 tisuća litara vina.
Nakon kraćeg odmora popeli smo se na brdo ''Svatý kopoček'' gdje se uzdiže crkva Sv. Sebastiana. Brdo je visoko, a mi  smo pješačili do crkve, pa smo se jako odmorili. Pogled na vrhu brda bio je divan. Vidjele su se oranice Austrije u raznim bojama. Svi smo bili oduševljeni. Nakon izleta u školi su nas učenici iz Mikulova, s našim  imenima na papiru udomili. Bertu i mene udomila je jedna cura po imenu Keti, ali svi ju zovu Katka. Razgovarali smo na engleskom jeziku. U jutro smo se probudili u 7 i 15. Doručkovali smo, spremili svoje stvari i nakon toga krenuli u školu. Obukli smo dresove i sportske igre su počele. Dečki su igrali nogomet, a cure graničare.
Sa sucima smo se teško sporazumijevale jer nisu znali engleski pa su govorili češkim jezikom. U oba sporta II. osnovna škola Čakovec, tj. država Hrvatska, osvojila je drugo mjesto. Nakon proglašenja rezultata primili smo nagrade. Poslije ručka oprostili smo se s novim prijateljima i krenuli prema Čakovcu.
Kući smo stigli u pola deset. Bila sam sretna što smo se vratili kući, ali sam bila i pomalo tužna što smo otišli iz Češke ostavivši svoje nove prijatelje. Iako smo po zbroju bodova bili drugi, u našim srcima II. osnovna škola Čakovec je prva.
Ovi sportski susreti uvijek će mi ostati u sjećanju.


Anja Vurušić, 7.c

 

U petak, 07.05.2010., u 6 sati, učenici 5., 6. i 7. razreda krenuli su na put u Češku. Odredište je bio grad na samoj granici s Austrijom – Mikulov.
Vozili smo se oko 7 sati pa smo vrijeme prikratili pjesmom, pričom i smijehom. Krajolici kojima smo prolazili bili su prelijepi, žuti i zeleni, a dodatnu im je ljepotu davalo toplo prijepodnevno sunce. Kad smo stigli, ljubazni i veseli domaćini srdačno su nas dočekali, pokazali nam gdje da ostavimo stvari, održali kratak govor, pa smo, nakon upoznavanja s ostalim gostima, dakle Mađarima, Slovencima, Slovacima, Austrijancima i domaćinima Česima, otišli na ručak. Nakon dobrog ručka pošli smo razgledavati grad koji nije bio naročito velik, ali je svakako bio poseban. Sve je u zelenilu, i ništa nije bilo zapušteno. Vidjeli smo predivnu kamenu palaču, jednu od najvećih bačvi za vino na svijetu, a popeli smo se i na visoku goru odakle smo vidjeli čitav grad, svaku čarobnu sitnicu, svako zlatno polje ili jezero, utvrdu, pa čak i granicu s Austrijom. Bilo je baš kao iz bajke, tako da se isplatio trud koji smo uložili da bismo stigli gore. I na kraju dana dobili smo svoje ''udomitelje'', to jest oni su dobili nas. Svima je bilo ugodno s domaćinima. Sutradan, oko 9 sati, počele su igre. Dečki su igrali nogomet, a cure graničare. Bilo je veselo i svi smo se odlično zabavili. Bili smo zadovoljni jer smo u sportskim natjecanjima osvojili drugo mjesto. Nitko od nas nije mario što nismo bili prvi jer smo svi dobili ono po što smo došli, a to je da upoznamo nove prijatelje, da se proveselimo, da nam bude ugodno i da uživamo. I na povratku, kad se očekivalo da svi budemo umorni i iscrpljeni, bilo je življe nego kad smo krenuli. Bilo je malo tužno jer smo se morali oprostiti od prijatelja koje smo upoznali, no ipak, u svima se zadržao osjećaj ushićenja tako da se ovaj predivan i nezaboravan put završio onako kako je i počeo – s velikim osmijesima na licima svih nas.
Znam da nikad neću zaboraviti osjećaj koji me obuzeo čim su se otvorila vrata autobusa kad smo stigli, a mislim da su isto to osjećali i svi ostali. Neću zaboraviti ljude koje sam upoznala ni divote koje sam vidjela. Nikad neću zaboraviti ova dva dana.

Monika Kuček 5.a


II. osnovna škola Čakovec