Drugu osnovnu školu Čakovec upisao sam u jesen 1991., sa šest umjesto sedam godina, ali htio sam ići u isti razred kao moje društvo iz ulice koje je godinu dana starije od mene. Bio sam u A razredu („akači“) kod učiteljice Ane Loparić. Još uvijek se sjećam njezinog toplog i individualnog pristupa svakom od nas. Od 5. do 8. razreda razrednica nam je bila Ljiljana Obadić. Uvijek su mi najdraži bili školski izleti, ali i radne akcije čupanja korova i sl. u našem velikom školskom dvorištu. Uvijek sam bio ponosan na Drugu osnovnu školu što je tako velika i dobro opremljena, ali i zbog jedinstvenog identiteta koji je imala kao škola. Zahvalan sam na visokom standardu koji su svi nastavnici držali. Ispitni kriteriji su bili strogi, ali uvijek pošteni i to nas je poticalo da učimo i primjenjujemo znanje.
Imam dosta anegdota iz školskih dana. Možda jedna od ljepših je iz razredne nastave. U 1. i 2. razredu imali smo učenicu Ivanu, prognanicu iz Višnjevca pokraj Osijeka. U 3. razredu ona se vratila kući, no ostali smo s njom u kontaktu i razmjenjivali pisma kao razred. To je kasnije preraslo u dopisivanje između nas i njezinog novog višnjevačkog razreda. U 4. razredu smo zato suradnjom dviju škola organizirali posjet cijelog njihovog razreda Čakovcu. Svaki njihov učenik bio je smješten u jednoj našoj obitelji. Bili su u Čakovcu skoro cijeli tjedan, a u sklopu njihovog posjeta imali smo obilazak cijeloga Međimurja autobusom. Nama je to bilo jako zanimljivo iskustvo i prilika za sklapanje novih prijateljstava, a vjerujem i njima.
Bilo je i raznih nestašluka. Na primjer, u nižim razredima već nam je pomalo bilo dosta studentica iz susjedne Pedagoške akademije koje su nam svako malo držale probni ili ogledni sat pa bismo im onda na razne načine „minirali“ plan sata – namjernim krivim odgovorima, šalama i sl. Kasnije sam u sklopu studija i rada u nastavi i sâm iskusio koliko to nije bilo u redu prema njima… Jedna stvar koja je „potresla“ školu je da su neki osmaši provalili u zbornicu, ukrali imenike i negdje ih zakopali. Ne sjećam se koji sam onda razred bio…
Nakon osnovne škole pohađao sam Gimnaziju Čakovec (jezični smjer), a nakon mature upisao sam Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer engleski jezik i književnost i sociologija. Nakon završetka preddiplomskog studija prošao sam još jednogodišnji poslijediplomski studij prevođenja, nakon čega sam se vratio u Čakovec. Prve tri godine radio sam kao nastavnik engleskoga jezika u OŠ Podturen i Gospodarskoj školi Čakovec. Međutim, uvijek me zanimala prevoditeljska struka jer sam se njome kao sudski tumač bavio uz nastavnički posao. U 2012. sam tako prešao na radno mjesto prevoditelja u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i preselio u Zagreb. Dvije godine kasnije prešao sam u političku upravu i završio jednogodišnji poslijediplomski studij diplomacije. U našem Ministarstvu se radna mjesta u hrvatskim veleposlanstvima i konzulatima diljem svijeta popunjavaju na temelju internih natječaja. Mene je oduvijek zanimao Daleki istok pa sam se, nakon što sam tijekom osam godina stekao željeni rang, prijavio za Južnu Koreju.
Ovdje sam već četiri godine kao savjetnik veleposlanika. Bavimo se poslovima unapređenja političkih odnosa između naših zemalja, pomoći našim gospodarstvenicima koji žele poslovati u Koreji, pružanjem konzularnih usluga i pomoći u kriznim situacijama hrvatskim državljanima u Koreji, predstavljanjem hrvatske kulture i umjetnosti u Koreji te brojnim drugim poslovima. Još možda godinu dana i vraćam se u središnjicu u Zagrebu ili možda putujem na neku novu destinaciju u inozemstvu. Gotovo svi Korejci znaju za Hrvatsku i vole ju, uglavnom zahvaljujući turizmu i našim nogometnim uspjesima. Upoznati su s mjestima na jugu i zapadu Hrvatske, ali nisu gotovo ništa čuli o sjeveru, Međimurju, pa je moj osobni cilj to promijeniti! Osjećam da mi je to dužnost nakon prekrasnog djetinjstva i školovanja u Čakovcu.
Marko Zoričić
