Našim vjeroučenicima 6. c i 8. a razreda u srijedu, 22. listopada, na poziv vjeroučitelja Vladimira Cesara i vjeroučiteljice Sandre Radiković, došla je na sat Vlatka Sedlar. Vlatka je bivša učenica naše škole, župljanka župe svetog Antuna Padovanskog Čakovec i teta učenice Lucije iz 6. c razreda. Ovih je dana na odmoru  jer u Hrvatskoj nije bila dvije godine.

Povodom misijske nedjelje Vlatka nam je posvjedočila o svojem radu i životu u dalekom Ekvadoru uz mnoštvo fotografija iz svakodnevnoga života. Posljednjih dvanaest godina živi, radi (volontira) i djeluje u toj prekooceanskoj zemlji. Živi u zajedničkoj kući s dvije redovnice. U Ekvadoru je riskantno uputiti se sam u šetnju jer na ulici vrebaju razne opasnosti, ljudski život je vrlo jeftin. Vlatka uživa što u Čakovcu može slobodno, opušteno i sigurno šetati s obitelji i prijateljima. S jedne strane vlada velika neimaština, većina stanovništva živi siromašno i skromno, a s druge strane su bogataši koji žive u izobilju, mnogi od njih su iz kriminalnog okruženja. Puno žena završava u zatvoru gdje su uvjeti života vrlo loši pa im Vlatka s ostalim volonterima pomaže, donose im hranu, higijenske potrepštine, pružaju im psihološku i duhovnu pomoć, održavaju radionice i edukacije o osnovnim zanimanjima.

Ne bi trebalo biti gladnih budući da u Ekvadoru raste i donosi urod mnoštvo povrća i voća. Obogatila nas je raznim zanimljivostima – crvene banane se peku na roštilju, prže i slatke su. Ondje gdje trenutno živi, na obali Tihog oceana, u Manti, pretežno se uz voće i povrće jede riba i plodovi mora. Bogu je zahvalna na nekoliko obitelji hrvatskog podrijetla koje se bave ribolovom pa ih oni redovito snabdijevaju ribom. Trenutno je na snazi svakodnevna redukcija električne energije jer ove godine još nije padala kiša. Nedostaje im pitke vode pa je za kuhanje kupuju u bocama, a za tuširanje koriste iz cisterne. Ljudi često obolijevaju od raznih bolesti, a zbog neimaštine nemaju osiguranje, zdravstvenu/liječničku skrb. Zanimljivost je da usprkos siromaštvu vole veselje i samo traže povod za slavlje. Običaj je da rade grobnice poput kućica koje su čvršće i bolje izrađene od onih u kojima žive. Nakon sahrane tijekom devet dana se sastaju na molitvi i slavlju uz zajedničko kuhanje vani na otvorenom, na ognjištu. Za Božić i Uskrs obiteljima dijele hranu, a djeci slatkiše.

Učenici su Vlatki postavljali brojna pitanja na koja je spremno odgovarala. Kako joj je bilo u početku s privikavanjem na hranu i uvjete života, kako podnosi bolesti, kolika joj je mjesečna plaća za poslove koje radi, kolika je cijena jedne kuće, kako putuje kući, koja je cijena avionske karte… Na pitanje vraća li se u Ekvador spremno je odgovorila: „DA“ jer se ondje osjeća bolje i zadovoljnije!

Vjeroučenici su bili zađučeni i činjenicom da svu hranu moraju čuvati u hladnjaku kako bi ju spasili od guštera, žohara i zmija koji su im stalni gosti u kući. Još ih je više iznenadila činjenica da Vlatka za svoj rad dobiva 0 eura. Na Vlatkino pitanje žele li posjetiti Ekvador, učenici su odgovorili negativno.

Zahvaljujući Vlatki na svjedočanstvu vjere i humanosti ispratili smo ju molitvom za sve misionare i velikim pljeskom u nadi za ponovnim susretom.